U petak 21. siječnja 2022. godine objavljen je članak o našim sportašicama kojeg prenosimo u cijelosti:
Tri istarske gracije s pištoljima: ‘Moraš zaustaviti vrijeme’
Puljanke Adriana Duras i Sanja Kartaljević te Porečanka Marcelina Marinović po mnogo čemu su različite, ali imaju jednu zajedničku strast – streljaštvo. Sve tri su članice Streljačkog kluba Istra iz Marčane.
Adriana Duras (48) po zanimanju je diplomirani psiholog i psihoterapeut i već dugi niz godina radi u Agenciji za unaprjeđenje ljudskih potencijala „Facultas“, a u klubu zasad koristi zračni pištolj. Njene dvije kolegice po hobiju – Sanja i Marcelina, koriste vatreno oružje, odnosno pištolj velikog kalibra i revolver.
Sanja Kartaljević kaže za sebe da je ponosna pripadnica Generacije X, generacije koja je praktički nametnula individualnost kao stil života.
“Samim time, nije niti malo čudno što sam se uputila u sport netipičan za prosječnog čovjeka, streljaštvo. Cijeli svoj život stanujem u Puli, osim u razdoblju pohađanja fakulteta zahvaljujući kojem se bavim digitalnim grafičkim dizajnom te obavljam funkciju voditelja grafičkog odjela C.M.G.-a”, ispričala nam je.
Marcelina Marinović (50) ekonomski je stručnjak te je zaposlena u Euroherc osiguranju.
* Kako ste se odlučili na bavljenje streljačkim sportom?
Sanja: Vjenčani kum mojih roditelja bio je voditelj streljane te sam u nekoliko navrata željela otići u vrijeme odvijanja treninga, međutim, nikada nisam imala priliku istinski primiti pištolj u ruke. Igrom slučaja, prije sedam godina našla sam se ponovno u streljani i uz prisustvo voditelja i trenera streljane – onog istog s početka priče, iskoristila priliku, primila zračnu pušku u ruke i zapucala. Priznajem, nije ostavilo preveliki dojam na mene, ali kad su mi ponudili pištolj, a ja ga prihvatila, stvari su se izokrenule te sam odlučila krenuti u tom smjeru.
‘Zapravo se natječeš protiv samoga sebe’
Adriana: Streljačkim sportom počela sam se baviti prije otprilike šest mjeseci preko prijatelja koji mi je pomogao da se učlanim u klub. No, ljubav prema tom sportu postojala je još od najranijih dana kada smo u sklopu školskog programa imali i obuku gađanja iz oružja gdje sam postigla odlične rezultate.
Marcelina: Počela sam se baviti streljaštvom sasvim slučajno, da pravim društvo suprugu
* Koji biste rezultat izdvojili kao najveći uspjeh?
Sanja: Svaki je rezultat važan jer od svakoga nešto dobiješ i naučiš.
Adriana: S obzirom da sam se tek počela baviti streljaštvom, nažalost još uvijek nisam imala priliku aktivno sudjelovati na nekima od natjecanja pa samim tim i ne mogu izdvojiti neki rezultat koji bi bio moj najveći uspjeh. Za sada je za mene najveći uspjeh mogućnost odlaska na treninge i spoznaja da sa svakim novim treningom postajem sve uspješnija. Veselim se novim izazovima i sigurna sam da ću se u ovoj godini prijaviti na neko od natjecanja.
Marcelina: Intenzivno treniram oko godinu i pol, te su se već pokazali rezultati; prvo mjesto na Županijskom natjecanju u disciplini revolver 357/38 spc na 25m, te 2. mjesto u disciplini pištolj 9mm.
* Što je najljepše u tom sportu? S čim možete usporediti osjećaj kad pogodite metu, tj. kako biste ga opisali onima koji se ne bave tim sportom?
Sanja: Najljepše u tom sportu, barem osobno, je činjenica da se zapravo natječeš protiv samoga sebe, moraš pronaći snagu i smirenost misli, udaha, treptaja, u trenutku zaustaviti vrijeme i osjećaje, podrediti sebe tom jednom okidanju.
Osjećaj koji se javlja pri pogotku ne može se ni sa čime usporediti jer ga se zapravo ne može ni potpuno doživjeti, nema prostora uzbuđenju ili razočarenju obzirom da se već u drugom trenutku moraš pripremiti za idući hitac. Možda je najbliža usporedba onom osjećaju kad sa sebe skineš ogromni težak ruksak i duboko udahneš ali to stigne tek na završetku natjecanja.
Adriana: Za mene je streljaštvo čista energija i strast koju osjetim svaki put kada dođem u streljanu na trening ili promatram neko natjecanje.
Ono što je za mene najljepše u ovom sportu je činjenica da mogu promatrati kako moje psihofizičko stanje utječe na sam rezultat. Svaki put kada pogodim metu, mogu primijetiti usklađenost, ravnotežu i harmoniju tijela i uma i u tom trenutku strast nema granica i uspjeh je zagarantiran.
*Što vaša obitelj misli o bavljenju tim sportom? Misle li da je to više ‘muški’ sport?
Sanja: Streljaštvo je potpuno u skladu s mojim karakterom tako da moji sinovi zapravo ne pronalaze nikakvu neobičnost u odabiru sporta te ne smatraju da je on više muški sport.
Adriana: Imam veliku podršku i razumijevanje od strane moje obitelji za bavljenje ovim sportom. Žao im je jedino da se nisam i ranije uključila jer se nakon svakog treninga vratim opuštenija i veselija. Moja obitelj i ja ne mislimo da je streljaštvo „muški“ sport iako smo svjesni činjenice da ga društvo u kojem živimo na neki način još uvijek stereotipno označava kao „muški“. Zato bih ovom prilikom potakla i ohrabrila sve pripadnice ženskog spola da nam se priključe ili makar probaju okušati u ovoj disciplini.
Marcelina: Ja sam očiti dokaz da nikada nije kasno za bavljenje sportom i otkrivanje talenata za koje nismo niti znali da ih posjedujemo. U prvo vrijeme obitelji nisam htjela niti reći sa čime se bavim, ali pošto sam prečesto imala potišan telefon morala sam i to objaviti. Malo su se čudili otkud mi to sad odjednom, ali su naravno, prihvatili i sve okrenuli na šalu.
* Koji Vam je događaj ostao u sjećanju iz streljačke prakse?
Sanja: Na posljednjem natjecanju konačno sam imala mogućnost pucati protiv ženske osobe, Marceline. Iako smo članice istoga kluba, Streljačkoga kluba Istra Marčana, inače najtrofejnijeg kluba u Istarskoj županiji, pripadamo malom broju ženskih osoba koje se natječu odnosno bave tim sportom.
Adriana: Teško mi je istaknuti neki posebni i konkretni događaj iz streljačke prakse. Istaknula bih iznad svega veliku povezanost, podršku i razumijevanje ljudi u timu. Sjećam se svog prvog dolaska u tim i ne mogu vam riječima opisati taj osjećaj prihvaćanja i podrške koju sam osjetila kada sam upoznala članove tima.
To su redom svi divni ljudi, spremni pomoći i podijeliti svoje iskustvo. Mislim da mi je to jako pomoglo da svaki trenutak koji sam provela u streljani za mene bude poseban i čaroban.
* Što mislite o ‘pucačkim’ video igrama i filmovima s puno takve akcije?
Sanja: Svaka stvar ima dvije strane medalje, pa tako i video igrice, odnosno filmovi kroz čiju su radnju isprepletene pucačine. Nema crnoga ili bijeloga, sve je stvar pojedinca i njegove okoline. Svakako, potrebno je razlučiti sport od zabave za široku masu.
‘Mnogi ljudi stereotipno misle da streljaštvo potiče agresiju’
Adriana: Opisala bih sebe kao osobu avanturističkog duha, sklonu promjenama, izazovima i novim mogućnostima. Za mene je najljepše provedeno vrijeme, vrijeme provedeno u prirodi, s obitelji i prijateljima. Izuzetno rijetko gledam televiziju a „pucački“ filmovi ili video igre me nikada nisu privlačili.
Nažalost, danas još uvijek mnogi ljudi stereotipno povezuju i misle da streljaštvo potiče agresiju poput „pucačkih“ filmova ili video igara. No, u streljaštvu je to potpuno drugačije. Streljaštvo razvija koncentraciju, fokus, svjesnu prisutnost i sklad. Za razliku od toga, kod ljudi koji su previše na „ekranima“, mogu se vrlo često primijetiti poremećaji pažnje i koncentracije i to pogotovo kod mladih ljudi.
Kao psiholog već dugi niz godina radim s ljudima koji se bave ovom disciplinom i ono što mogu zaključiti je da ona ljudima pomaže u oslobađanju i otpuštanju psihičkih napetosti. Za streljaštvo je potreban sklad duha, uma i tijela možda čak i više nego u bilo kojoj drugoj sportskoj disciplini. Naravno, za postizanje vrhunskih rezultata potrebno je puno ustrajnosti, vježbe i emotivne stabilnosti kako bi se postigao potpuni psihofizički sklad. (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman, foto: privatni album)
